Postoje estrisi na bazi cementa ili na bazi kalcijevog sulfata, odnosno anhidrita. Oba materijala imaju mnogo toga zajedničkog, ali se u nekim parametrima bitno razlikuju. Anhidritni estrih omogućuje brzo sušenje i ne skuplja se. Cementni estrih zahtijeva postupno sušenje, ali je u usporedbi s anhidritnim pogodan i za vlažne i neprozračene prostore.
Prilikom odabira između cementa i anhidrita najvažniji je čimbenik buduća namjena prostorije. Ako uzmemo u obzir trajnu vlagu u prostoriji, cement će biti puno sigurniji izbor, jer očvrsli anhidrit ne smije doći u dodir s vodom jer inače gubi čvrstoću i omekšava. Više o primjeni anhidrita, primjerice u kupaonici, možete pročitati u posebnom tekstu.
Nakon što je ugrađen, moramo voditi računa o vremenu i načinu na koji možemo i trebamo njegovati estrih. Iako cementni estrih sadrži manje vode tijekom obrade, moramo jako paziti na brzinu sušenja. Prvo, prilikom brzog sušenja puca i uvija se, a drugo, brzo sušenje cementnog estriha u ranim fazama može rezultirati njegovim tzv. pregaranjem, što znači da će se zrno cementa samo površinski ili uopće neće hidratizirati, a materijal se neće vezati (nikada!).
Anhidrit, iako sadrži više vode, može se (čak i prisilno) osušiti mnogo brže. Ako u kombinaciji imamo npr. podno grijanje, moguće ga je uključiti već nakon sedam dana, kako bi se ubrzalo sušenje. Kod cementnog estriha potrebno je čekati 28 dana. S druge strane, ako nema podnog grijanja, sušenje anhidritnog estriha može trajati vrlo dugo. U zimskim mjesecima može potrajati i do šest mjeseci.
Velika razlika između cementnog i anhidritnog estriha je uglavnom u veličini dilatacijskih površina (to su manji dijelovi odvojeni od cjeline dilatacijskim reškama). U slučaju cementnog estriha potrebno je dilatirati svaki dio od 3 x 3 metra gdje postoji podno grijanje, a dio od 6 x 6 metara gdje nema podnog grijanja.
Anhidrit se dilatira kao cjelina. Zbog prekida akustičnih mostova, cjelina bi trebala biti jedna prostorija, dok se dilatacija radi na mjestu vrata. To omogućuje minimiziranje prijenosa zvukova između prostorija i time povećava akustičnu udobnost. Ako je dilatacija izvedena pravilno, prijenos buke je minimaliziran, a zvučna izolacija učinkovitija. Međutim, anhidritni estrih može podnijeti cjeline do 200 m, zbog čega se dilatacija između prostorija u praksi često zaboravlja. Međutim, prekid estriha (izrada dilatacije) na mjestu praga također značajno doprinosi ograničavanju širenja buke iz prostorije u prostoriju.
Druga razlika između cementnog i anhidritnog estriha je u armiranju.
Za cementni estrih dosta često se koristi armaturna mreža (zavarena čelična mreža od rebrastih šipki) koja pomaže skupljanju kod manjih debljina i umanjuje rizik pucanja estriha. Naprotiv, anhidrit obično nije potrebno ojačati. Ako je iz nekog razloga potrebno, treba koristiti armaturnu mrežu od nehrđajućeg čelika za sprječavanje korozije.
U slučaju mješavina anhidrita, također se mora paziti da se izbjegne kontakt anhidrita s aluminijem. Na primjer, reflektirajuća aluminijska folija ponekad se koristi u podnim grijanjima. Oni moraju ili imati već tvornički nanesenu polietilensku foliju ili se mora dodati još jedan sloj za razdvajanje između aluminija i anhidrita. U suprotnom će odmah doći do kemijske reakcije između aluminija i sulfata u anhidritu, reflektirajuća aluminijska folija će se "otapati", a osim toga na površini će se stvoriti rupice od mjehurića.
